Kulturna diverzija na Ajde festu

Avgust jednog diverzanta, 8 – 10.avgust, Kruševac

 

U Kruševcu će se od 8. do 10. avgusta održati treći po redu festival Avgust jednog diverzanta – Ajde fest. Slogan ovogodišnjeg festivala je, u skladu sa nazivom, „kulturna diverzija”

I ove godine čeka nas mnoštvo iznenađenja i raznovrsnih sadržaja. Program će imati isti koncept kao i ranije. Umetnici iz Kruševca i umetnici “sa strane”. Okupljanje ljubitelja filma, različitih vrsta muzike, pozorišta, likovnog stvaralaštva…

tribine

Najmlađa učesnica ovogodišnjeg Ajde festa je petogodišnja Anika Milošević iz Kruševca. Izložbom njenih radova, koji prevazilaze okvire dečijeg stvaralaštva  i ostavljaju bez daha svakog ko se sa njima susretne, biće otvoren festival.

Filmski deo festivala odigraće se u nekoliko programskih celina sa fokusom na kratku filmsku formu. U jednoj od pomenutih, kao specijalni gost festivala pojaviće se Jovan Joca Jovanović, kontraverzni reditelj filmova “Mlad i zdrav kao ruža”, “Pejzaži u magli” i još mnogih interesantnih ostvarenja. Mnogi ga pamte kao nekog ko se nikada nije libio da kaže ono što misli o društvu u kome živi, zbog čega je često bio na meti istog.

Kroz kratka filmska ostvarenja i tribinu reditelj Miloš Tomić vodiće i četvorodnevnu radionicu i time otvoriti mogućnost kršenja mnogih pravila, pa i načina na koji se nosimo sa svetom oko sebe kroz tehnike stop trik animacije..

U okviru jedne od programskih celina publika će moći da pogleda kratke filmove nagrađivane rediteljke Ivane Todorović, dok će u okviru programa “kratki filmovi kruševačkih autora” biti prikazani nezavisni, amaterski i studentski filmovi nastali u periodu od 2000 do 2013.

Nakon Bokerinija, Zdenka Franjića sa Babiloncima i Marije Krsmanović, pesnički perfomans, ispleten od stihova i autentične muzike, izvešće Mileta Mijatović i Lenhart tapes.

U ulozi headlinera ovogodišnjeg festivala naći će se Kruševljanima dobro poznati sastav ZAA, a muzički program festivala upotpuniće svojim nastupom i Saša Zorić, osnivač i lider interesantnog sastava Kodagain, kao i bend Za DŽ.

U duhu promovisanja lokalnih autora svoje stvaralaštvo predstaviće i Art Deki, akademski vajar i jazz bubnjar, koji je u poslednjih 30 godina sarađivao sa većinom značajnijih jazz i blues muzičara u Srbiji. Njegov  muzički stil kreće se od jazz-a preko klasike, pa sve do tehna, etno muzike i ambijentalne transcedencije. Poslednjih pet godina Deki  intezivno radi sa ekipom muzičara, te će rezultate ovog rada podeliti sa publikom u okviru Ajde festa, kao Free music bend.

Kao još jedno malo osveženje tokom vrelih dana očekuje nas i nastup benda Consecration. Njihova snaga upravo i leži u nastupima i količini energije koju na njima prenose. Zato je i drugi po redu album ovog sastava pod nazivom”.avi” nastao na osnovu metoda“ jen, dva tri snimaj”, kako bi čitav album imao što veći koncertni prizvuk.

Osim, pomenute radionice stop trik animacije, ekipa Ajde festa spremila je još malo kulturne edukacije. Tu je svojevrsna pozorišna laboratorija u vidu radionice “Ples sećanja” koja je osmišljena kao upoznavanje sa osnovnim principima rada u savremenom pozorištu.

Sve one koji žele da se oprobaju u pisanju recenzija sa koncerta ili vođenju intervjua, čeka radionica Rok novinarstva, koju će voditi diplomirani novinar i urednik poznatog domaćeg portala Balkanrock, Miloš Najdanović, a najavljena je i radionica grafita.

Ajde ekipa tvrdi da ovo nije sve. Proverite da li su u pravu na www.ajdefest.com

Ajde fest podržan je kroz projekat Dah teatra „Za kulturu u Srbiji”, koji podržava Delegacija Evropske unije u sklopu programa “Podrška civilnom društvu”. Ovogodišnje diverzantkinje su podržane od strane Rekonstrukcije ženskog fond

TOTAL EXTREME WRESTLING 2013: Nabildana zvijezda u skupocjenom odijelu

Na pomen profesionalnog američkog hrvanja (kečera), kombinacije teatra i sporta, publika sa područja šest republika koje danas nazivamo regionom najčešće ima dvije reakcije; oni mlađi, čija su djetinjstva duboko ukorijenjena u američku pop kulturu, na sam fenomen hrvanja i njegove predstavnike gledaju sasvim normalno jer to zaista i jeste dio njihovog bića i postojanja i nije priča ograničena samo na američke klince. Druga skupina, ovi stariji na cijelu ideju gledaju ili sa podsmijehom (u hrvanju postoje udarci, nije sve gluma, a što bi i poznati hrvač DDP rekao – ne možeš prevariti ni odglumiti gravitaciju) ili sa nostalgijom, sjećajući se velikana tog sporta kakvi su Hulk Hogan, Ultimate Warrior, Jake The Snake Roberts i mnogi drugi.

tew2013-3

U svijetu video igara, na polju hrvanja već dugo vremena (trinaest godinu zaredom) dominira WWE (bivši WWF) i licencirani serijal igara Smackdown VS Raw kojeg je donedavno objavljivao THQ. Mješavina je to simulacije i arkade koja iz godine u godinu postaje sve komplikovanija, pa samim tim i zanimljivija čak i ljudima kojima hrvanje i nije zanimljivo. Naravno, SvsR je ekskluzivno prisutan samo na konzolama, te kompjuteraši najvjerovatnije nikada ni neće osjetiti čari igranja ovih fantastičnih borilačkih igara.

Adam Ryland je britanski programer koji je pet godina prije prve “Smackdown VS Raw” igre napisao svoju prvu hrvačku igru, ali ne hrvačku igru u borilačkom stilu, već hrvačku menadžment igru. Menadžment? Da, igru u kojoj si imao priliku da vodiš hrvačku organizaciju i utječeš na svaki aspekt iste. Bila je to prva igra u serijalu Extreme Warfare igara koje su i dan-danas u freeware domeni i koje su se proizvodile sve do 2003. godine kada je Adam počeo sa programiranjem Total Extreme Wrestling franšize čije najnovije izdanje nosi oznaku ove godine.

tew2013

Šta je Total Extreme Wrestling ili TEW, kako ga svi skraćeno i odmilja zovu? U pitanju je simulacija smještena u svijetu profesionalnog hrvanja gdje korisnik ima priliku da vodi svoju hrvačku organizaciju prema vrhu kao vlasnik (nemaš ograničenja) ili kao agent za organizaciju (booking agent – ograničava te svašta nešto, ali najčešće arogantni AI vlasnik). Ako ste ljubitelj sportskih simulacija i manager igara, onda vjerovatno znate koje valjaju i koje ne valjaju. Ako mislite da je neka igra vrhunac kompliciranosti i simulacije, slobodno odbacite te tvrdnje jer je TEW 2013 UBJEDLJIVO najkompliciranija, najsloženija, najnapetija, najluđa i najdetaljnija simulacija sa kojom ste se dosad sreli u svom životu.

U TEW-u svaki aspekt hrvačkog svijeta je moguće ručno dotjerivati. Vaši borci nisu samo lutke, već ih TEW obskrbljuje zadivljujućim AI-om koji im pomaže da vam dobro zagorčaju život. Morat ćete paziti na milion detalja: od toga ko se s kim bori i u kakvoj priči, kakva je ring hemija između boraca, kako postupati sa nadobudnim novalijama, a kako sa arogantnim legendama, do koje mjere dopustiti pušenje, opijanje, narkotike i steroide u backstageu. Šta sa borcem koji odbija da se bori u meču iako je prethodno potpisao ugovor? Šta ako vam se glavna zvijezda ne pojavi jer je mrtva pijana u hotelskoj sobi? Šta kada vas konkurencija izgura iz TV termina, te vam ukinu glavni izvor prihoda? Da, na sve ove detalje ćete morati paziti i mogao bih nabrajati koliko moj program za pisanje ima stranica, ali ova igra nema kraja i konstanto i konstantno i konstantno izenađuje i drži vas napetim, jer svaka sljedeća odluka vodi vas gore ili dolje.

TEW 2013 bez ikakvog razloga još uvijek nije licenciran od strane velikih sportskih kompanija. Samim tim, u igri nećete pronaći velika imena hrvačke industrije današnjice, već osnovna baza podataka je Cornellverse, svijet hrvanja Adama Rylanda gdje je on sam osmislio hiljade hrvača i njihovih biografija, dao im vrijednosti, te desetine organizacija. Ono što TEW 2013 JESTE uradio je ostavio prostor za modificiranje baze podataka – sama igra ima stotine hiljada igrača i podršku u vidu velikog foruma, te su neki od tih igrača u potpunosti emulirali stvarni svijet i modificirali bazu podataka. Da, svaki mjesec dana možete skinuti potpuno besplatno sa interneta bazu podataka sa trenutnim organizacijama iz cijelog svijeta i hiljadama hrvača, te trenutnim šampionima i odnosima unutar tih organizacija. Također, neki od modova vas postavljaju u određene situacije kao što su borba za TV rejting između WCW-a i WWF-a (legendarni “Monday Night Wars”) ili pad ECW-a gdje vi morate da spasite isti od WWE-a i njihovog korporacijskog djelovanja. TEW je simulacija kojoj nema kraja, a igrat ćete je GODINAMA. Bukvalno.

tew2013-2

Igra definitivno ima dvije mane, iako ja nisam cjepidlaka, mislim da bi joj mnogo pomoglo da je grafički privlačnija (grafika je zaista osnovna, puno slova i slika, ništa više, ništa manje), jasno mi je da je poenta igre u igrivosti i ideji, ali u današnje doba ovako kompleksna igra zaslužuje mrvicu bolje predstavljanje kako bi bila još zanimljivija mnogim ljudima, a druga mana koja je odista mana, pa i po meni je apsolutni nedostatak zvuka. Ništa. Nema nikakvog zvuka. Dakle, ni kad kliknete dugme ne čujete klik… šta je falilo da se čuje zvono kad počinje meč ili kad je tuča u backstageu da se čuje lomljenje vratova?

Sama cijena ove igre je poprilično visoka: 39 dolara. Srećom, trial verzija vam omogućava da je isprobate i vidite da li vam igra odgovara. A ako pitate mene, sama tema i kompleksnost igre su dvosjekli mač – morat ćete poznavati osnove wrestling svijeta i terminologije kako bi shvatili samu mehaniku igre, i to ne samo kao gledatelj tih mečeva, već i kao osoba koja se zanima za cijeli taj posao – dakle, morate biti barem minimalno potkovani da bi uspješno igrali ovu igru. Kompleksnost igre je sa jedne strane veoma privlačna i dobrodošla, ali sa druge, ovo nije casual igra, već igretina koja će vam oduzeti sate, a ponuditi i notes unutar igre jer je jednostavno preteško (da ne kažem nemoguće) zapamtite sve što trebate uraditi u igri.

TEW 2013 je indie IGRETINA, simulacija, menadžment igra koja nije za svakoga, ali oni koji su spremni da uskoče u komplikovani svijet iste, satima, danima, mjesecima i godinama neće izaći iz istog. Ako ijedna igra pokazuje u potpunosti vjerno kako je biti Vince McMahon ili Paul Heyman, to je ova. Bez lažne skromnosti, ovo je najbolja manager igra u svijetu video igara dosad.

Broj igrača: 1-8 (hotseat multiplayer)
Razvojna kuća: Grey Dog Software
Platforme: PC
Godina izdanja: 2012

Autor: Arnel Šaran Šarić

Pavle Zelić – nova srpska zvezda istorijske fantastike

naslovnaBEOGRAD – “Laguna” je ponovo potvrdila da se isplati preuzeti rizik i objaviti debitantski roman, u ovom slučaju, Pavla Zelića “Peščana hronika”, jer poseduje sve kvalitete da postane hit, u popularnoj kombinaciji žanrova istorijsko-fantastičnog-trilera.

Kao što je Zelić u intervjuu za Tanjug podsetio, literarnoj gromadi poput Borislava Pekića žanr nije bio prepreka da se takvo delo iz njegovog pera uvrsti u visoku književnost.

“Peščana hronika”, kao da je sklop nekoliko romana: o avanturi početka gradnje Novog Beograda (peščanog grada), porodična drama novopečenog udovca Ilije koji se uči da odgaja sina, rađanje i tok ljubavi i između dvoje ljudi koji imaju nesrećna bračna iskustva, ali ih opasnost zbližava. Na pitanje šta ga je navelo da sve te priče sklopi u veliku slagalicu, Zelić je odgovorio da je “želeo više motiva, kako istorijiskih, tako i fantastičnih, straha od neke nepoznate sile ali i od NATO bombi ali da oni funkcionišu kao satni mehanizam u kome se različiti elementi uklapaju poput zupčanika”. “Čitalac dobija sliku, da oni svi zajedno funkcionišu, ali je to moguće sagledati tek kad se pročita ceo roman, jer onda se vidi da to sve ima smisla”, objasnio je autor.

DSC02668
Promocija knjige “Peščana hronika” u Domu kulture “Studentski grad”, 13. juna 2013. Na slici, s leva na desno: Tamara Mitović, urednica književnog programa DKSG; Dejan Mihailović, urednik romana; Pavle Zelić, autor i Vladimir Kecmanović, književnik.

On se nada da mu je pošlo za rukom, a na čitaocima i kritičarima je da ocene, da se sve “kazaljke lepo okreću i svaki lik, svaki motiv imaju svrhu u romanu koja kulminira u neočekivanom finalu”. Zelić se, svakako, dobro pripremio da napiše roman sa elementima fantastike, horora, trilera impozantom listom pročitanih klasika svih tih žanrova, ali i višegodišnjim objavljivanjem priča koje pripadaju svim podžanrovima fantastike.

Međutim, opise udaranja temelja aktuelnom Novom Beogradu i prvim radnim akcijama uradio je na osnovu temeljnog istraživanja, ali kako je istakao “imao je prilike da razgovara sa učesnicima i pošto je taj period uglavnom neobrađivan u srpskoj književnosti”, predstavio ga je kroz njihove anegdote i sećanja, na način, koji nigde drugde nije mogao da nađe ni u književnosti niti u istorijskoj građi. Pisac ne želi da određuje neku ciljnu grupu kojoj je namenio roman ali bi voleo da ljubitelji fantastike, istorijskih romana uživaju u priči kao i stotine hiljada ljudi koji žive na Novom Beogradu, jer jedan značajan deo romana je posvećen istoriji tog dela Beograda (pored posleratne izgradnje i logoru Staro sajmište, zločinima koji su se tamo desili). “Nadam se da će svako možda pronaći nešto što mu se sviđa u ovom romanu”, poželeo je Zelić.

Ogradivši se da nije hteo da ljubavna priča bude samo “začin” kao u holivudskim filmovima, Zelić je objasnio da je bila logična i davala je dodatnu motivaciju glavnom junaku, da ne odustane od istrage šta se to stvarno misteriozno zbiva u mirnom kraju Novog Beograda, iako se uplašio i bio u iskušenju da odustane od svega.

Kada se već pokrenula reč o Iliji, bivšem panduru, a sada odbeglom pripadniku službe bezbednosti (DB) koji se skriva u lavirintima “blokova”, na pitanje da li će postati akter neke nove priče, Zelić se složio da je ideja zanimljiva, pošto je u romanu Ilija postao istražitelj natprirodnih pojava, ali njegova buduća “karijera” zavisi od reakcija čitalaca na prvo pojavljivanje u ulozi literarnog junaka.

DSC02632
Promocija knjige “Peščana hronika” u Domu kulture “Studentski grad”, 13. juna 2013.

Ne krijući da su mu među omiljenim piscima i uzorima Stiven King i Den Simons, Zelić je tu prepoznao i korišćenje dece u nekim jezivim situacijama. Tako da je priča poput “Peščane hronike” locirana na Novi Beograd, prema objašnjenju autora koji je odrastao u strogom centru Beograda, “jer je postojala privlačnost od rane mladosti prema tom delu grada u kome nestaju ostaci peščara i močvara koje su idealne za neke natprirodne pojave i podsećali su na divljinu ili čak površinu druge planete”.

Takođe, blokovi pored Save su pravi lavirint u kome se mnogi gube, a postoji specifična izolovanost, dodao je Zelić, “to je važno za Iliju koji beži, jer neće da ide na Kosovo, a istovrmeeno pokušava da spase detinjstvo sina. Niša koju je tamo našao odoleva vremenu i idealna je za čuvanje mračne tajne nekog davnog prokletstva koja se provlači kroz ceo roman”. Na pitanje kako je kreirao priču o odnosu oca i sina Lazara, Zelić je ispričao da je hteo da dočara kontrast između “njihovog zezanja, druženja, problema šta će da se kuva, kako da organaizuju život posle majčine smrti i drugog dela romana kada ih baca u teške muke gde otac mora da čupa svog sina iz ralja smrti i to više puta što njihovu vezu dodatno pojačava a vidi se i ta a neverovatna motvacija roditelja da spase svoje dete od svih mogucih iskušenja”.

DSC02631
Promocija knjige “Peščana hronika” u Domu kulture “Studentski grad”, 13. juna 2013.

Tokom razgovora o daljim planovima diplomirnaog farmaceuta koji radi u struci i pisca koji se sa strašću bavi književnimn stvaralaštvom saznali smo da je u planu prikupljanje rasutih priča u neku novu zbirku koju bi priredio Goran Skrobonja. Pomenut je i razgovor sa prijateljem i kolegom po peru Vladom Kecmanovićem, koji mu je sugerisao da pošto radi u državnom regulatornom telu za lekove verovatno zna više nego drugi o toj oblasti i da bi mogao napisati “neviđeni svetski hit i da na neki način, malo raskrinka celu tu priču”.

Zelić je kazao da za sada ne razmišlja u tom smeru iako u svetskoj literaturi postoji tradicija, pisaca-lekara. “Ja bi voleo da možda, uspostavim neku tradiciju farmaceuta pisaca” našalio se i pomnuo da bi u sledecem nekom pisanju mogao imati priče sa takvim temama. “U poslednje vreme, imam dobru ideju, vezanu za period Prvog srpskog ustanka, dahija, hajduk Veljka … tu ima u nekih zanimljivih motiva, a voleo bih da preokrenem malo neke konvencije o junacima naše istorije, ne da ih sad napravim negativcima, naprotiv, ali da ih onako malo očovečim” razmišljao je naglas mladi pisac.

Sasvim neobavezno je otkrio da ga zanima i vreme pre samog ustanka i da je čak imao i naslov “Lovac na dahije”, da napravi neku krimi priču iz tog vremena … Planova i ideja očigledno ima na pretek, a čitaoce poziva da otkriju da li je Novi Beograd stavio na našu literarnu kartu kao mesto skrivenih tajni i misterija.

Izvor: Tanjug

Fotografija: Ksenija Zelić-Mihajlović

THE SHOWDOWN EFFECT: Miris baruta i prošlosti

Osamdesete i devedesete, tj. filmska industrija te dvije dekade ostala je upamćena po neponovljivom fenomenu akcijskih filmova: bezumni heroji, testosteronski supermeni borili su se sami protiv svih u okršajima koje su karakterisale oktanske brzine, jake i sjajne eksplozije, hektolitri krvi, tone metaka i očajni one-lineri. Onda je neko pokušao da da smisao akcijskom filmu i sve je otišlo kvragu.

Iako u igraćoj industriji od samih početaka pa do danas postoje igre koje štuju akciju i samo akciju, rijetke su igre koje se u tom štovanju oslanjaju na VHS eru  na način na koji to radi The Showdown Effect.

showdown2-001

The Showdown Effect je 2.5D (suštinski 2D igra, ali sa 3D modelima; kako izgledaju novi Wormsi, e tako!) akcijska igra inspirisana od A do Ž akcijskim filmovima osamdesetih i  devdesetih; sve što ste imali priliku vidjeti i u čemu ste uživali ubačeno je u jednu od najzabavnijih casual igara u zadnjih godinu dana.

Igra je veoma jednostavna i koristi već isprobanu mehaniku: igrači izaberu jednog od osam akcijskih junaka (a svaki je parodija na parodiju), obuku ga, naoružaju i pokušaju preživjeti meč u kojem se bore rame uz rame sa nekim igračima ili, što je češće slučaj, sami protiv svih. Mečevi najčešće traju od pet do deset minuta, tako da dosade i nekog povlačenja po mapi nema, igra je strašno dinamična, pogotovo u finalnim trenucima meča kada se igra last man standing segment.

Mape, bez obzira na činjenicu što ih je samo šest i što nemaju treću dimenziju su izrazito dobro dizajnirane i zabavne, te omogućavaju intenzivno igranje. Svaka mapa izgrađena je od nekoliko nivoa (krovovi, spratovi, ulice…) a sa sprata na sprat se može skakati bez ikakvih problema, baš kao što to rade i naši omiljeni junaci u akcionim filmovima, bez imalo poštovanja prema gravitaciji.

showdown1-001

Mehanike kretanja likova i same borbe su dvije ponajbolje karakteristike igre; klasično kretanje na tastaturi ukompovano je sa ciljanjem i pucanjem uz pomoć miša – kursor miša mora biti na protivniku da bi ostvarili pogodak što je ponekad veoma komplikovan zadatak. Komplikovano je jer je pucanje moguće i dok se krećeš, a kretanje je nesmetano,fluidno, nerealno baš kao i u filmovima. Želite skočiti sa krova, doskočiti na zid, odskočiti i sletiti na suprotni zid? Može. Želite pucati dok klizite po podu prema zbunjenom protivniku? Zašto da ne? Sve je moguće, u onolikoj mjeri koliko ste sami sposobni. Ovo je jedna od onih igara koje odaju najveće poštovanje ka vašim refleksima.

Igra je odlično balansirana – svaki lik može nositi kombinaciju hladnog i vatrenog oružja, na mapama se nalazi i veliki broj oružja koje se može pokupiti i koristiti, a na nekim mapama se na određenim dijelovima mogu aktivirati i zamke koje ubijaju protivnike. Jedan od potpuno suludih momenata je činjenica da se svako vatreno oružje može blokirati hladnim; da, nerealno je, ali pruža odličnu zabavu i dosta napetih momenata kada se sukobljavate jedan na jedan sa protivnikom. A kad ostanete bez metaka i  ne želite koristiti sječivo… uvijek postoje šake; svaki lik zna kung-fu… zar ste sumnjali?

showdown3-001

Ako ćemo pričati o negativnim karakteristikama ove igre, po meni postoji jedna koja jest negativna i druga koja ne mora biti ukoliko vi niste tip igrača koji je smatra negativnom. Ona koja jeste je činjenica da još uvijek ne postoje javni serveri za igranje, tako da ovisite najčešće o serverima koje kreirate sami ili koje kreiraju drugi igrači, a svi veoma dobro znamo da to može biti bolno iskustvo kada uleti osam igrača. Druga osobina koja i može i ne mora biti posmatrana kao negativna je činjenica da je The Showdown Effect, kada se sve oduzme i sabere, jedna jako lijepo dizajnirana casual igra. Ovo je jedna od onih igara koje će vas zadržati satak ili dva sedmično, ni više ni manje, a rok trajanja joj je onoliki koliko sama razvojna kuća bude ulagala u nove sadržaje i privlačenje novih igrača. Za sada igra koristi in-game bodove kojima se kupuju dodatni skinovi, te je to moguće uraditi i stvarnim novcem, ali ove mikro-transakcije vam neće pomoći da pobjedite, i dalje će najvažniji biti vaši refleksi.

Ukoliko ste dijete VHS ere,te i dalje ne shvatate zašto Mark Dacascos nije najveća zvijezda Hollywooda, rame uz rame sa Dudikoffom i Lundgrenom, The Showdown Effect je igra kao stvorena za vas.

Broj igrača: 2-8 (multiplayer)
Razvojna kuća: Arrowhead Game Studios
Platforme: PC, MAC
Godina izdanja: 2013

 Autor: Arnel Šaran Šarić

PSYKOPAINT: Digitalna likovna terapija

Mislim da ovo nije prvi tekst koji započinjem sljedećom kuknjavom, a to je ona da mi je u životu najviše žao što nikad nisam znao crtati/slikati. Kako i kad god pokušavao, koliko god se trudio, jednostavno nemam talenta ni za držanje olovke, a kamoli za smisleno povlačenje po papiru. No u današnje doba ni to ne bi trebalo predstavljati nikakav problem jer tehnologija pristiže u pomoć!

psykopaint1-001

Psykopaint predstavlja i donosi mnogo toga u jednom paketu: to je kvazi socijalna mreža slikara-amatera, web aplikacija, kao i softver koji omogućava da se slikanje nastavi i bez internet konekcije.

Kako funkcioniše Psykopaint? Osnovna namjera mu je da omogući korisniku da uz pomoć tradicionalnih slikarskih tehnika i stilova u digitalnoj formi obradi svoje fotografije. Nije u pitanju priprosto uređivanje slika koje danas odradi i osmogodišnjakinja u krekovanom Photoshopu; Psykopaint vam bukvalno daje mogućnost da slikate svoje fotografije, pa čak i potpuno nove slike, bez početnog izvora informacije (fotografije).

psykopaint2-001

Osnovni alat su brushevi, odnosno četke koje emuliraju poteze svjetski poznatih slikara kakvi su Monet i Van Gogh; petnaest različitih četki, petnaest različitih tehnika koje će zadovoljiti i početnike, ali i one iskusnije. Pored četki, korisniku su na raspolaganju i razne trake, tačkanja, mrljanja, svakakve slikarske tehnike konvencionalne i nekonvencionalne prirode koje će vam omogućiti da izrazite svoj (nedostatak?) talent(a) u punom sjaju. Svaku četku moguće je dodatno modificirati: debljinu poteza, gustoću, količinu boje na četki… Razvojni tim Psykosoft svjestan je činjenice da se nekim ljudima ne da razmišljati o bojama i miješanju istih, tako da kada slikate preko fotografije, vaš kist/olovka automatski preuzima boju fotografije koja se mijenja svakim potezom.

Ali uvijek ima ali...

psykopaint4-001

Osnovne četke i njihovo korištenje su besplatni, no sve ostalo se plaća. No prije nego što odustanete, pročitajte do kraja. Psykopaint nije projekt čija grupa autora želi samo oteti novac; tu dolazimo do ovog segmenta socijalne mreže. Psykopaint svakom korisniku omogućava da svoje umjetnine prikaže i na galeriji, te ukoliko se ljudima sviđa, ljudi ocjenjuju, raste vam popularnost, vi skupljate bodove i kupujete dodatke. Bodovi se mogu skupljati i klasičnim pozivanjem prijatelja, te mnogim drugim aktivnostima na stranici Psykopainta. Svakim novim bodom umanjujete sebi i cijenu offline verzije Psykopainta, te bi se moglo zaključiti da zapravo samim korištenjem i zabavljanjem na stranici vi zarađujete Psyko bodove – druge, neke tajne finte zapravo i nema!

psykopaint3-001

Kada otključate neku novu slikarsku tehniku ili alat bodovima, oni ostaju otključani zauvijek, povezani sa vašim Psykopaint računom.

Vrijedi napomenuti da će oni koji posjeduj tableta za crtanje zapravo najviše i uživati u Psykopaintu – iako i online i offline aplikacija rade odlično u kombinaciji miša i tastature, tek korištenjem tableta sa senzorom pritiska, vaše umjetnine postaju lakše za kreiranje i sređivanje.

Slike možete spasiti u .png i .jpeg formatima, sami možete  birati veličinu formata, ali ne i DPI, što je osnovna zamjerka prilikom spašavanja. No s druge strane, ovaj alat i nije posvećen ljudima koje interesuje DPI slike.

Psykopaint predstavlja uistinu unikatan web alat koji vam pomaže da zagrizete barem dio kolača svog slikarskog potencijala; ovo je kreativno sredstvo za sve nas, bez obzira jesmo li akademski slikari ili ne znamo ni čiča glišu nacrtati. Psykopaint je zabava, digitalna likovna terapija!

Smrljaj svoje remek-djelo sada na www.psykopaint.com

Autor: Arnel Šaran Šarić

Novi spot i singl grupe Presing „Robot čioda“

Grupa Presing objavila je svoj novi singl i video spot „Robot čioda“, kao najavu dva izdanja – kompilacije najboljih pesama benda sa radnim nazivom „Skrivena planeta“ koja izlazi krajem maja, i četvrtog studijskog albuma, koji se očekuje u septembru. Oba izdanja objaviće nezavisna etiketa Ammonite Records.

 Pesma „Robot čioda“ nastala je u saradnji sa multiinstrumentalistom i autorom elektronske muzike, Pavlom Popovim. Režiser spota je Marko Kostić (autor filma „Princ od papira“). Tekst pesme, kao i scenario spota predstavljaju posvetu kultnim delima naučne fantastike kao što su „Blade Runner“ (Riddley Scott/Philip K. Dick), „Alphaville“ (Jean Luc Godard), „Solaris“ (Stanislav Lem/Tarkovski), „Bunker Palace Hotel“ (Enki Bilal) i dr. Glavnu žensku ulogu u spotu ima beogradska slikarka Danica Tešić, a pored članova benda, protagonista spota je i koautor pesme, Pavle Popov.

PRESING + LOGO LATINICA

 Pesmu je moguće besplatno preuzeti sa sajta MTV-ja, koji je i premijerno prikazao spot „Robot čioda“.

 „Rad na ovoj pesmi i pratećem spotu bio je veoma inspirativan za nas, jer smo okupili ljude sa kojima je zaista bilo zadovoljstvo sarađivati, kako u muzičkom, tako i filmskom delu posla,“ kaže gitarista Presinga, Vladimir Krakov. „Od samog početka ovu pesmu prati dobar vetar – najpre to što smo pronašli veoma talentovanog muzičara i elektroničara, Pavla Popova i skapirali se s njim, zatim podjednako važno, što se u projekat uključio režiser, Marko Kostić, koji je veoma minuciozno radio svoj posao i tokom snimanja nam objašnjavao: ‘Ovu scenu snimićemo u maniru ruske naučne fantastike… a ovaj kadar je citat Godarovog ‘Alfavila’, itd. Uložili smo gotovo dva meseca intenzivnog rada u ovaj singl i spot, ali nije nam žao, jer rezultat je u najmanju ruku zanimljiv.“

 Objavljivanje singla „Robot čioda“ ujedno predstavlja i uvod u turneju Presinga, o čijim terminima ćemo vas naknadno obavestiti.

 Linkovi:

Spot „Robot čioda“ http://youtu.be/wYrD8wE3eWo

Besplatni download pesme: http://mtv.rs/downloads/mtv-web-premijera-download-presing-robot-cioda

 Zvanični sajt Presinga: www.presing.net

 Zvanična Facebook stranica Presinga: www.facebook.com/grupa.presing

 Autor forografija: Feđa Paprić

Kako sam ostao bez krila

Film “Kako sam ostao bez krila” reditelja Ivana Tasića iz Kruševca dobio je počasnu nagradu u kategoriji eksperimentalnog filma na Internacionalnom Speechless filmskom festivalu u Mankato, Minnesota, USA, gde će biti prikazan početkom maja. Međunarodni žiri je istakao da se Tasićev film odlikuje ”impresivnim produkcijskim vrednostima i neverbalnim pripovedanjem.”

Kako sam ostao bez krila / How I lost my wings (trailer) from ReAkcija film on Vimeo.

plakatFilm je krajem prethodne godine nagrađen za najbolji kratki eksperimentalni film na Međunarodnom filmskom festivalu u Tirani (TIFF 2012). Prikazan je i u regionalnom takmičarskom programu na Festivalu novog filma i videa (Alternative Film/Video Festival) u Beogradu kao i na Međunarodnom festivalu digitalnog filma Kinofest u Bukureštu. Početkom ove godine prikazan je u zvaničnoj selekciji FLEX Festivala eksperimentalnog filma i videa na Floridi. U narednom periodu predstoji mu predstavljanje na Krakow Film marketu, najvećem filmskom marketu za kratke i dokumentarne filmove u centralnoj i istočnoj Evropi, kao i učešće u zvaničnoj selekciji Milwaukee Underground filmskog festivala.

Ovaj film je snimljen u produkciji Centra za vizuelnu kulturu Muzeja savremene umetnosti iz Beograda i Reakcije film iz Kruševca, filmske kuće osnovane 2012. od strane mladih filmskih autora iz Srbije, okupljenih oko ideje stvaranja nezavisnih filmova kao lične reakcije na život.

Still 4_Kako sam ostao bez krila

Ivan Tasić se eksperimentalnim i igranim filmom bavi od 1999. Jedan je od osnivača i direktor Reakcije film, male produkcijske kuće nezavisnog filma. Od ove godine je i urednik filmskog programa AJDE festivala u Kruševcu.

Alehandro Hodorovski

Rodjen u porodici koja je pokušavala da “emigrira” od sopstvene nacionalnosti u Čile, Hodorovski rano počinje sebe da doživljava gradjaninom sveta. I sam žrtva šikaniranja od strane američke buržoazije u Čileu, označio je sebe simbolima filantropije i rasne otuđenosti. Iako je bio fasciniran anarhizmom uopšte, anarhističku ideju slobode (shavaćene u najširem smislu) prepoznajemo pre svega u njegovom buntu u filmskoj umetnosti. Počeo je kao glumac, pantomimičar i pozorišni reditelj u pozorištima u Santijagu. Sa dvadesettri godine osnovao je svoje pozorište – “Teatro mimico” koje je brojalo pedeset glumaca. Ubrzo, počinje da oseća iscrpljenost ega – odsustvo kreativne energije i napušta Čile.

santa5

Inspirisan uticajnim nadrealizmom – kulturnim pokretom Andre Bretona, započetim još 1920-te, Alehandro Hodorovski u kosaradnji sa Fernandom Arabalom i Rolandom Toporom formira „Panični pokret“ i time započinje svoj “nadrealističan” život. Međutim, Hodorovski preuzima samo formu, kostur Bertonovog nadrealzima ali ne i suštinu. Bar ne do kraja. Želja da se spasi nadrealizam u umetnosti, načet nadirućim holivudskim mejnstrimom, tera Hodorovskog na “paničnu” reakciju. “Panika se uvek javlja kao najava duhovnog rodjenja.” – smatra Hodorovski.  Grčki bog Pan kao personifikacija panike i straha, figurira u nazivu pokreta ukazujući na moguću pojavu “mejnstrim nadrealizama” u umetnosti. Pan se manifestuje kroz tri elementa: Horor, Humor i Istovremenost. Ovi će elementi biti iskorišćeni prilikom građenja platforme za panična ostvarenja. Panični pokret je formiran da bi šokirao i naterao publiku povratku kulturi nadrealizma, Andrea Bretona – “psihičkom automatizmu” (deriviranom iz Frojdove a kasnije i Jungove psihologije)- odnosno mislima, oslobođenim svih moralnih predispozicija pri shvatanju umetnosti. Hodorovski smatra da i sam Breton biva u nekom trenutku uvučen u “petite bourgeoisie”, čime ograničava svoj slobodan, vizionarski, maštovit um.  Pa ipak, Andre Breton, kao osnivač nadrealizma je i uporište svih nadolazećih pokreta.

Sa francuskog plodnog nadrealističkog tla, ponikao je i sjajni Antonin Artaud, poeta i pozorišni reditelj, osnivač “Pozorišta okrutnosti”, koje će u najvećoj meri uticati na nastanak Paničnog pokreta. Četvoročasovna predstava, “Melodrama Scramental” Topora, Arabala i Hodorovskog je najblaže rečeno ekscentrična i izazovna.  Performans je fokusiran na samu esenciju nadrealizma: psihički automatizam, slike objektivno realnog tumačene domenom nesvesnog; u delu predstave ogromna vagina rađa Hodorovskog, podstičući nesvesnu težnju arhetipu, odnosno svetu kakav je nekada bio a provocirajući razmišljanje o stvaranju “arhetipa budućnosti”. Osim toga, ključ ove predstave (jedne u nizu “Paničnih dešavanja” – “Panic Happenings”) je u neponovljivom, jer nema pisanog teksta ni naročito uvežbanih pokreta. Hodorovski ideju, poruku interpretira vizuelnim putem, smatrajući da je verbalna interpretacija prijemčivija i nametnutija. Akcenat je na užasu, eksplicitnitnim scenama, asocijacijama, simbolima i predstava je zamišljena tako da vodi subverziji, destrukciji a nakon toga i konačnom oslobođenju od iste. Interakcija aktera i publike bi trebalo da bude potpuna. Posmatrač mora da isključi racionalne senzore u potrazi za iracionalnim u uglovima svesnog, gde počinje tama nesvesnog. Reagovanje je možda izazvano nadražajima ali je spotano i nenametljivo. Metaforično-simboličan karakter predstave, prikaz njegovog shvatanja realnosti a kroz njegovu nadrealnu prizmu,  iz publike crpi ono najbolje – podsvest kroz tumačenje simbola. U predstavi se vidi raskid sa nadrealizmom Bretona uvođenjem žive svirke rok benda na sceni koji prati predstavu sve vreme. Osim rok muzike, Breton nije voleo peoziju, naučnu fantastiku i nadasve simboliku što se nije uklapalo sa viđenjem  nadrealizma od strane Hodrovskog.

“Prelazna panika koja ne bi trajala više od jednog dana. Ostavila bi tragove urezane u ljudskom biću, a pojavljivala bi se  po dinamici psihičkih promena.“ “Ova umetnost “inicijacije” vam otkriva pakao, zatvor i uči vas kako da od toga pobegnete. Ozdravljenjem vam  nudi mogućnost da postanete ono što jeste. Regovaćete kako zaista reagujete!” – podvlači Alehandro Hodorovski, objašnjavajući kako zapravo treba shvatiti Panični pokret. Dakle, nadrealizam (a samim tim ni Panični pokret) ne poznaje filtriranje i logično zaključivanje.

director_b_jodorowsky

Uporedo sa pozorišnim ostvarenjima Paničnog pokreta, deo “Hodorovski energije” je doživeo transfer  u filmsku umetnost. Prvi “panični” film – Fando i Liz (1968), adaptacija istoimene predstave Fernanda Arabala, prvi put prikazan na Akapulko festivalu u Meksiku, doživljava apsolutni debakl. Hodorovski doslovno beži sa projekcije, spašavajući sopstvenu glavu! Praćeni demonstracijama i tenzijama u Meksiku, gde je od strane policije stradalo mnogo ljudi, gledaoci film doživljavaju kao bogohuljenje i produžetak nasilja. Ogorčenog, Hodorovskog zaposedaju  osećanja trenutne rezigniranosti i neuspeha. Kako nikada nije bio sklon defetizmu, traži prelazno rešenje, iako ne naročito svojstveno njegovom buntovnom karakteru. Izbacuje trinaest minuta filma i odlazi u Njujork gde dogovara prikazivanje filma uprkos negativnim kritikama. Rezultati premijera fima Fondo i Liz: loš prijem filma u Americi i zabrana prikazivanja u Meksiku. Zašto je ovaj film duboko uzdrmao publiku? Fando i Liz je prevashodno simbolično-metaforična  predstava, koju nije lako razumeti. Utemeljen na duboko kritičkim stavovima prema svemu što smatramo svetim i dogmatičnim (ne samo u religijskom smislu), ovaj film je vrlo verovatno kod vernika izazvao reakciju gađenja prema profanom tonu koji prati radnju filma. Međutim, čini se da ovaj film (iako dovodi u pitanje religijske principe) ne počiva u potpunosti na bogohulnom. Središte teme Fandi i Liz je na monstruoznoj ljubavi, veštački stvorenoj  sadomazohističkim, narcisoidnim odnosom.  Fando i Liz tragaju za Tarom, izgubljenim gradom ličnih imperativa: blagostanja, nezavisnosti, ozdravljenja, ljubavi bez obaveza. Nijedno od njih nije sposobno da funkcioniše za sebe i zbog sebe, što čini njihov odnos duboko patološki zavisnim.  Oboje teže slobodi od koje beže. Završna scena filma prikazuje izlazak iz začaranog psihološkog kruga. Smrt Fanda i Liz prate reči: “kada je odraz u ogledalu izbledeo, dao je smisao reči sloboda”.   Kompleksnost filma ne dozvoljava da se time iscrpi njegova tema. Arabal ne želi da do kraja razume film jer ga svakim ponovnim tumačenjem manje voli. Kao i Arabal, ni ja ne volim konačne stvari. Zbog toga je ovaj film svaki put iznova izazov. Koliko ćete dobiti od Hodorovskog, zavisi od toga koliko ste sposobni da se otvorite.

tumblr_m1bctqnzck1rsr9aco1_500

Imanentna tematika svih filmova iz doba Paničnog pokreta je prosvećenost (dostizanje ultimativne istine) ali ne ona koja obitava u okvirima objektivnog, jer kao takva ostaje irelevantna pojednicu, već ona subjektivna, vezana za individualnu životnu filozofiju a gradjena na psihološkim temeljima različitosti. U filmovima „El topo“ (1970) i „Sveta planina“ (1973), Hodorovski sebe promoviše kroz ulogu pasivnog spritualnog mentora, ukazujući na moguće zamke, prevashodno religijske prirode.  Njegovi filmovi razotkrivaju religije u ulogama savršenih mistifikatora i kolektivnih „onesvešćivača“. Dotakao se svih religija, bez razlike, jer svaka nosi navodni univerzalni kod prosvećenja a to je baš ono što budi skepsu. U filmu Sveta planina Hodorovski je u ulozi alhemičara, koji izmet pretvara u zlato, što može imati preneseno značenje u odnosu na život, u smislu građenja i nadgradnje sopstva. Film počinje kao tarot bajka, koju vodi mag Alehandro Hodorovski  a završava se njegovim razotkrivanjem. Mag se iz mističnog, nadrealnog bića transfomiše u realno, ljudsko. Hodorovski tumači likove maga i lopova. Mag predstavlja esenciju, suštinu, bistvo a lopov ego, sugerišući da život prestaje da bude tajna ako se ukroti mag (suština) i identifikuje sa lopovom (ego). Analogija vodi zaključku – suština, to sam JA. Sveta planina je realna priča na nadrealan način, ispred i iza kamera, gde Hodorovski pretače život u film. Okupio je najrazuzdaniju njujoršku ekipu glumaca, ljude sa najrazličitijim problemima (alkohol, poremećaji u ishrani, droga) i snimanje filma je zapravo osmislio kao neku vrstu grupne terapije, na koju su svi pristali. Lišeni svega za čim žude, svih navika, pročišćeni, iznedrili su filmsko remek delo – Svetu planinu.

Da je prosvećenost stvar perspektive govori anegdota koja je vezana za Alehandra Hodorovskog. U periodu kada se u njegovom životu sve vrtelo oko dostizanja prosvećenosti, zakucao mu je stranac na vrata i upitao ga, da li ga može podučiti prosvećenosti. Ushićen saznanjem da njegov rad i život imaju odjeka, Alehandro se sa zadovoljstvom posvetio priči o traženju sebe, uranjanju u sopstvo iz kog neizostavno treba kretnuti da bi se dostigla istina. Čovek ga je pažljivo slušao i na kraju rekao: „ Sve je to uredu ali, obzirom da ste u pozorištu, sami postavljali osvetljenje  za svoje predstave, ja bih želeo da i mene podučite prosvetljavanju/prosvetljenju“.

Hodorovski nije protagonista dobra i zla, heroja i herojina. Dobro i zlo su  kosmičke sile istog intenziteta ali se individualno tumače pri dostizanju ličnog balansa.  Sveobuhvatnost i kompleksnost tumačenja simbola koje Hodorovski nudi u svim svojim filmovima i predstavama, gotovo je nemoguće sagledati. Njegova umetnost je virilna, falusna, strasna i produkt  je više libida nego razuma. Tako bi je trebalo i doživeti.

Hodorovski pravi prekretnicu u svom stvaralaštvu 1973. godine, završivši svoju paničnu epohu, nakon što Arabal objavljuje knjigu „Panika“. Time započinje i novo razdobolje njegovog stvaralaštva koje ga vezuje za neke druge vrste umetnosti, projekte i interesovanja.

autor: Tanja Mlađen

Antiheroji
P.U.L.S.E

Brutal Legend: Šuuuutkaaaaaaaa… konačno na PC-ju!

Sjećam se 2009. Sjećam se osmijeha i ljubomore. Sjećam se svih mojih kolega muzičara i prijatelja rockera koji su bili (i jesu) ponosni vlasnici Playstation 3 konzole na koju je te, sada već davne 2009. godine uz vrištanje gitara i mnogo razbijenih lobanja doletila igra Brutal Legend, potpuni pikselizirani hommage najboljoj muzici svih vremena (u redu, subjektivan sam i nije me briga).

Mi, nesretnici bez konzola i vlasnici kompjutera čekali smo i čekali nešto što tada nismo ni mislili da ćemo dočekati, a onda, 26.2.2013. godine, brutalna legenda došla je da uvede red i među hevijanerima na PC platformi.

Tim Schafer, jedan od očeva igraće industrije je ubjedljivo jedan od najkreativnijih ljudi današnjice. Full Throttle i Grim Fandango, da li moramo dalje? Njegov tim okupljen pod imenom Double Fine Productions kreirao je nevjerovatnu igru. No usporite, idemo redom.

U Brutal Legendu preuzimate ulogu Eddieja Riggsa, roadieja* zaglavljenog u svijetu u kojem je heavy metal postao raritet, a metalcima se nazivaju bubuljičavi klinci koji ni distorzije na gitarama nemaju. Eddie radi za jedan takav, new-age metal bend i za vrijeme jednog od nastupa, kako bi spasio člana benda od sigurne smrti, žrtvuje sebe i završi zatrpan pod ogromnom scenografijom. Međutim, sile metala uzimaju Eddieja pod svoje i transportuju ga u magični svijet gdje heavy metal još uvijek živi… i to kako!

brutallegend1

Tu započinje priča, a igrači će se naći u jednom od najfascinantnijih svijetova kreiranih u video-igrama ikad. Kad kažem ikad, zaista mislim tako. Svijet Brutal Legenda inspirisan je svakim mogućim sjajnim omotom klasičnih heavy metal albuma, a elementi koji čine taj svijet inspirisani su skoro svakom, čak i najmanjom nebuloznom sitnicom i klišejima heavy metal kulture. No nije u pitanju posprdno gledanje na ovu kulturu i njene fenomene, već im je odana počast na najbolji mogući način – u stilu i sa osmijehom.

Sama mehanika Brutal Legenda je kombinacija akcijske avanture u otvorenom svijetu sa elementima strategije u realnom vremenu. Neki recenzenti bi rekli da je ovo zapravo strategija sa elementima akcije i avanture, ali po mom mišljenju, ipak akcija i avantura imaju primat, a sama strategija i njeni elementi očitavaju se pri ispunjavanju određenih misija. Iako igrači primarno upravljaju Riggsom, na raspolaganju su im i dodatne snage poput headbangera koji su do susreta sa Riggsom mahanjem glavama odvaljivali kamenje zatočeni u rudnicima (jedan od primjera savršenog pretakanja žargona u likove). Kada u igru uđu dodatni likovi, tu dolazi do upliva strategije: svoje snage Eddie može raspoređivati i davati im naredbe, kuda da se kreću, šta da čuvaju ili koga da napadaju. Eddie u borbi koristi Flying V, u našem svijetu gitaru, a u svijetu Brutal Legenda ubojito oružje koje pruža mogućnost sviranja i solo dionica; svaka solo dionica druga je magija sa drugačijim efektima i krajnje komičnim nazivima i rezultatima.

Kampanja za jednog igrača prati sasvim solidnu priču u kojoj se pored Eddieja pojavljuju i likovi bazirani na stvarnim rock’n’roll bogovima: Lemmy Kilmister, Lita Ford, Rob Halford i Ozzy Osbourne posudili svu svoje lice, naličje i glasove likovima i to su uradili na fantastičan način. Od navedene četvorke uistinu briljira Ozzy Osbourne koji se dobrano potrudio i ostavio najbolji utisak. Neki će singleplayer varijantu okarakterisati kao prekratku, ali meni je jednostavno trajala baš onoliko koliko treba – zaista nemam petsto sati na raspolaganju za jedan naslov. S druge strane, iako je u pitanju otvoreni svijet koji omogućava igranje i dodatnih misija koje su više-manje monotone, sama ljepota dizajna i ideje igre pozvat će vas na još jedno, čak i dva prekucavanja.

brutallegend2

Brutal Legend posjeduje i multiplayer varijantu koja meni lično i nije nešto posebno legla. Multiplayer varijanta igre je zapravo kao igraća misija singleplayera kada se trebaju čuvati određeni gejziri, na njima graditi jedinice, ubijati nadolazeći neprijatelji i tako sve dok jedna strana ne izgubi. Multiplayer jeste zabavan na prvu, na drugu, čak i na treću, ali već na četvrtu počinje gubiti svoju čar. Omogućena je borba do osam igrača, dva tima po četiri igrača, a u PC verziji Brutal Legenda uključeni su i dodaci ranije objavljeni za konzole, paketi mapa Hammer of Infinite Fate i Tears of the Hextadon.

Muzika (a šta drugo?) je još jedan blistav aspekt ove avanture. Čak stotinu i sedam pjesama iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih podsjetit će vas na neke od klasika, te davno izgubljenih dragulja rock’n’rolla. Pažljivo sastavljeni soundtrack je obavezna lektira za one iskusne, ali i one koji još uvijek nisu shvatili svu ljepotu rock’n’rolla.

brutallegend3

PC verzija Brutal Legenda po meni pati od dvije boljke; na ispravci prve se revnosno radi, a to su bugovi koji nisu ispravljeni konverzijom igre sa konzola na PC. Svako malo igra dobije novi patch, te razvojni tim budno prati sve kritike koje ljudi upućuju na račun PC verzije. Druga boljka se može ispraviti samo keširanjem i kupovinom gamepada. Skoro svaka igra koja sa konzole skoči na PC pati od konfuznih komandi. Kada gamepad razložite po tastaturi i mišu, najčešće ulijećete u situaciju da u kriznim momentima vrtite komande po glavi i pitate se koje dugme trebate pritisnuti u kojem trenutku. Brutal Legend za PC je i dalje najbolje igrati na gamepadu, pogotovo zbog same mehanike borbe i kretanje glavnog lika: svaki udarac moguće je pretvoriti u combo, svaki combo povezati u veći, a koristeći tastaturu i miš – jednostavno, fluidnost se gubi.

Brutal Legend će najzanimljivije iskustvo biti upravo ljubiteljima heavy metala koji će u igri pronalaziti reference i diviti se grafički suludo prikazanim klišejima. Onima koji nisu u ovom fazonu igra i dalje pruža sasvim solidnu akcijsku avanturu sa elementima strategije, te samim tim zanimljivim načinom igranja. Sa cijenom od 19 € putem sistema Steam na kojem je PC verzija i objavljena, Brutal Legend pruža mnogo više zabave nego mnogi slični ili drugačiji naslovi sa dvostrukim, čak i trostrukim cijenama.

Šutkaaaaaaaaaaaaaa!

*roadie –  tehničar benda, osoba koja najčešće (puno više prije nego danas kad je većina muzičara uradi-sam-u-kućnom-studiju-i-naštimaj-sam-iza-bine) život znače bendovima; štima opremu, priprema binu, sređuju zvuk, čak organiziraju i groupie djevojke. Ne znate šta su groupie djevojke? Imam savjet: zaboravite svoj dosadni život i osnujte bend!

Broj igrača: 1 (singleplayer), 2-8 (multiplayer)
Razvojna kuća: Double Fine Productions
Platforme: PC, XBox 360, Playstation 3 (recenzirana Steam PC verzija)
Godina izdanja: 2009/2013

Autor: Arnel Šaran Šarić

EURO TRUCK SIMULATOR II: Gospodar autoputa

Mom igraćem ukusu nikada nisu odgovarale raznorazne simulacije, žešće ili laganije: kada su svi klinci igrali Counter – Strike, ja sam pucao u Unreal Tournamentu; kada su konzolaši pisali epske napjeve za Gran Turismo, mene je interesovao Twisted Metal. Nekako se nikad nisam mogao uklopiti u priču realnog pristupa igranju. Nije da sam želio da moje igre budu nerealne, samo nisam želio da igram nešto što mogu biti u stvarnom životu. Daj mi drugačije, nadrealnije, grotesknije…

etsII1

Samim tim, sasvim čudi da sam u jednom trenutku, i ni sam ne znam kako, zaigrao Euro Truck Simulator II, najvjerovatnije najveću i najdetaljniju simulaciju vožnje šlepera i kamiona dosad.

Radnja i cilj igre su sasvim jednostavni: vi ste vozač, nedokazani kralj ceste koji kreće sa iznajmljenim kamionom i obavlja poslove transporta različitih tereta od lokacije do lokacije, od tačke A do tačke B, s tim što su tačke razbacane po cijeloj Evropi. Zadatak je zaraditi, kupiti novi kamion, otvoriti firmu, iznajmiti vozače i postati najbolja evropska kompanija za transport. Zvuči dosadno? Možda. Je li dosadno? Daleko od toga.

Pri pripremanju ovog teksta pretraživao sam internet u podacima o načinu vožnje kamiona i nisam se baš proslavio. Ti podaci bili su mi potrebni da odmah na početku razriješimo do kojeg nivoa je realna simulacija predstavljena u Euro Truck Simulatoru II. Kako nisam kamiondžija, a nemam vozačku dozvolu ni za automobil, iz ono malo podataka što sam sakupio, kao i iz razgovora sa prijateljem koji posjeduje određena znanja o načinu funkcionisanja gigantskih mašina, imam osjećaj da je nivo simulacije vožnje u ETSII i više nego realističan. Tome u prilog govore i mnoge pohvale gdje ljudi najčešće hvale igru i njen response sistem u kooperaciji sa hardverom kakav su volani, mjenjači i papučice. Ja sam igrao na kombinaciji tastature (vožnja i sve dodatne komande) i miša (gledanje iz kabine, tj. pokretanje glave vozača, što je veoma važno za uspješnu i sigurnu vožnju) i mogu reći da igra nimalo ne gubi na cijeni ukoliko ne posjedujete dodatni igraći hardver.

etsII2

Pored simulacije vožnje, ono što odista impresionira su lokacije. Više od šezdeset evropskih gradova našlo se na mapi ETSII. Da ne mislite da su svi gradovi modelirani, najčešće najdublje što možete ući u grad su industrijske zone na ivicama grada. Međutim, ceste, odnosi kilometraže, usputne lokacije, kao i zanimljive, karakteristične dionice su vjerno reproducirane u igri, što je zaista veliki posao i plus.

Svaki kamion koji vozite, ukoliko ste ga kupili, možete dodatno modificirati. Po određenim cijenama dostupne su vam nove boje kabina, dodatne trube, stepenici za kabinu, zaštite od svjetla, čak i registracijske tablice sa vašim nadimkom koje stoje na kontrolnoj tabli kamiona. U igri postoji čak devet kamera od kojih su ipak dvije najzanimljivije i najpotrebnije, ostale su više tu fazona radi i nisu baš najbolji saputnik na dugim putovanjima. Prva je kamera iz prvog lica, ona iz kabine, ona koju ćete koristiti najviše vremena ukoliko želite što bolju simulaciju. Uz pomoć miša možete pomjerati glavu u svim (anatomski mogućim) smjerovima, te vožnja sa pogledom iz kabine pruža najbolji osjećaj. Morat ćete gledati u retrovizore prilikom preticanja i paziti da se ne sudarite ili da ne prođete kroz crveno svjetlo. Druga korisna kamera je ona iznad kamiona, tj. kamera iz trećeg lica.

Menadžerski dio igre obavlja se na posebnom ekranu, glavnom ekranu igre na kojem vam je dostupno sve, od posjete banci, pa do mijenjanja radijskih stanica. Kad smo već kod radijskih stanica, to je najvjerovatnije jedan od najsimpatičnijih faktora igre. Pored činjenice da u folder igre možete ubaciti svoju muziku koju onda možete slušati na radiju, uz igru vam dolazi i nemali broj besplatnih streaming internet radija iz Evrope koje možete slušati, tako da je to pun pogodak za one koji baš žele uživati u vožnji; kad sam u Češkoj, pustim neki češki radio, u Njemačkoj njemački. Iako u igri nema Srbije, Bosne ni Hrvatske, možete slušati neke od domaćih radijskih stanica, što je zaista hvale vrijedan potez. Naravno, ukoliko vaše omiljene stanice nema na spisku, veoma lako možete dodati URL i slušati je.

Smjene dana i noći i vremenskih uslova usred igranja ETSII daju posebnu draž. Sasvim je drugačiji osjećaj voziti po sunčanom danu po njemačkom autoputu ili u mrklom mraku po nekom seoskom puteljku kad siđete sa autoputa dok vam kiša nesmiljeno udara o šoferšajbu, te je vidljivost ko za vrijeme one najgušće sarajevske magle. Padavine uveliko određuju i igru i podižu nivo opreznosti ukoliko želite na vrijeme i bez oštećenja prevesti robu do odredišta.

etsII3

Samoj igri ne zamjeram ništa osim nekoliko stvari koje, realno gledano, nije moguće ponuditi u ovakvoj verziji simulacije. Igri nedostaje realističnosti po pitanju sudara, živih bića i kažnjavanja nemarnosti. Kada napravite prekršaj, novčana kazna vam automatski skine sa računa određeni iznos sredstava. Bilo bi puno bolje kada bi zaista na cesti bile poredane patrole koje bi vas hapsile i zaustavljale. Ukoliko ste ponosni vlasnik mračnih misli i želite vidjeti šta se desi kada se šleper nakrcan sa deset tona balvana zabije u drugi, odgovor nećete pronaći u ovoj igri; svi sudari donose samo zvuk lomljave i savijanja metala, ali stvarnih posljedica i udubljena na vašem kamionu nema. Vjerujem da se proizvođači kamiona kao što su Mercedes, Mann, Renault i Scania ne bi složili da im neko mrvi kamione kako im se svidi. U igri nema ni ljudi na ulicama, što ponovo povezujemo sa mračnim mislima većeg broja pojedinaca. Sumnjam da svi mi u jednom trenutku, isfrustrirani životima koje živimo ne bi pomislili malo na onu dobru staru igru zvanu Carmageddon.

Euro Truck SImulatoru II vrijednost i život produžava i sjajna i velika zajednica igraća koji kreiraju modove za igranje: nove lokacije, novi kamioni, novi dodaci, sve vam je to dostupno potpuno besplatno.

etsII4

Euro Truck Simulator II sadrži još mali milion fantastičnih detalja koje ćete otkrivati kako igrate sve više i više. Najveća snaga ovog naslova je u tome što je simulacija namjenjena i onim najzahtjevnijim igračima koji ulažu mnogo u samu igraću opremu, odnosno hardverske dodatke, ali i onima koji žele da probaju nešto drugačije. ETSII je čudno, novo, relaksirajuće iskustvo, odličan odmor od mnogobrojnih adrenalinom nabijenih naslova koje industrija bljuje nemilosrdno, iz minute u minutu. Ukoliko još uvijek niste sigurno isplati li se dati punih 30 € za ovaj naslov ili to niste spremni uraditi u ovom trenutku, SCS Software shvata. Zato su na adresi http://www.eurotrucksimulator2.com/download.php ponudili i demo verziju igre koja, kako oni kažu, nije vremenski ni funkcionalno ograničena, već su samo određene lokacije igre izbačene iz demo verzije, a kupovinom igre sve te lokacije se otključavaju. Odlično je što možete igrati demo koliko god hoćete i ukoliko kupite igru, možete nastaviti igrati već pokrenutu sesiju, samo dobijete još više.
Spremni za cestu? Idemo!

Broj igrača: 1
Razvojna kuća: SCS Software
Platforme: PC
Godina izdanja: 2013

 

Autor: Arnel Šaran Šarić