Arnel Šaran ŠarićGames People Play

Diablo III – vrijedi li vrag krvavo zarađenog novca?

Vrijedno je na samom početku obraćanja belosvetskom auditorijumu objasniti da ovo nije recenzija igre Diablo III. Ovo je, što bi profesionalci iz gaming industrije nazvali prvi osvrt, pa čak i preview, a u jednu ruku i upozorenje svima vama koji razmišljate kako potrošiti i uložiti teško stečeni kapital.

Treći nastavak hack’n’slash legende stigao je nakon godina čekanja, kukanja i odgađanja u ponoć, sa četrnaestog na petnaesti maj ove godine. Naravno, stigao je tako u press saopštenju, ali je generalno tu i tamo kasnio nekoliko sati. U svijetu ljubitelja video igara vlada apsolutna opsesija za Diablom III, kao i generalno za Diablo serijalom. Prije nego što krenem čerečiti novi nastavak, vrijeme je da Vas malo upoznam sa Diablovim i mojim zajedničkim trenucima.

Vidite, ja sam ljubitelj video igara, ali Diablo serijal nikad nisam pretjerano gotivio. Može biti da je za to kriva činjenica da sam prvi dio Diabla igrao sa jedanaest godina kad sam bio opsjednut raznošenjem svinja policajaca u Duke Nukemu 3D i ogromnih očiju i paklenih Chewbacca u Doomu II. Može biti. Diablo mi je tad nudio izometričnu perspektivu, klaustrofobične tamnice i puno klikanja mišem što me u jednu ruku nerviralo, a nisam se ni mogao kretati uz pomoć tastature (napomenut ću vas da pucačine sa mišem niko nije igrao 1997. godine, već se pucalo na CTRL, ko kaže drugačije – laže!), što me dodatno otjeralo od serijala. Dvojku sam upalio nekad sredino dvijehiljaditih kada je jedan prijatelj kupio tzv. Battlechest, odnosno Diablo II i ekspanzije. Nije mi se svidjelo što sam vidio – nastavak keca sa novom grafikom i novom klasom (ili dvije), a suština je ostala ista: krkanje po lijevoj tipci miša, pa svaka tri dana po novi miš u radnju. Neki dan sam instalirao prvi dio opet i koji sam igrao jedno vrijeme, prvenstveno zbog sjajnog soundtracka.

Svu pompu oko trećeg dijela Diabla nisam pratio, a pompa traje, koliko sam kasnije uspio da shvatim, čak četiri godine i eskalirala je 15.5.2012. godine kada su se uzimali neplaćeni dani na poslu, kada su se djevojke odbijale, pa makar ih taj dan ne boljela glava i ponašale se kao porno zvijezde, na taj dan majke su ignorisale djecu i muževe i čekale da launcher skine 8 GB da se započne sa igrom, sa bježanjem iz stvarnog života i uskakanje u kožu jedne od pet klasa Diabla III.

Jučer sam instalirao Diablo III Starter Edition  nakon što sam dobio guest pass od jednog od zaluđenika koji su iskeširali 60 € na prvi dan. Starter Edition uključuje prvo poglavlje igre u kojem se borite sa negativcem povratnikom iz prvog dijela, kraljem Leoricom koji je u narodu poznat kao omraženi Skeleton King, možete bildati svog lika do trinaestog nivoa, u multiplayeru imate priliku igrati samo sa drugim igračima koji imaju jedino Starter Edition, a nemate pristup ni Auction Houseu, novom sistemu prodaje predmeta o kojem ću u nastavku.

I šta reći  nakon prva dva-tri sata igranja jedne od najisčekivanijih igara 2012. godine? Sve izgleda prelijepo, ali ne mogu se oteti utisku da neke stvari jednostavno imaju presvučenu novu kožu, a da se hrđa nije skinula. Od samog login screena krenuli su problemi. Error 12 na samom početku. Brzo bacanje pogleda na Diablo III Wiki i shvatam da mi je u postavkama podešen pogrešan server (američki, a ja u Evropi). Brzo rješeno, ali generalno, nervira me kad moram spuštati igru da provjeravam šta se dešava. Ako ništa, mala skripta da te prebaci na server na tvom kontinentu bila bi veoma dobra stvar.

Igranje igre zahtjeva Battle.net račun. On je u suštini i osnova i Starcrafta II i Diabla III, igra se snima u praksi potpuno besplatno sa servera, ali je za igranje potrebna internet konekcija i validan račun. Dakle, krekovanje će biti veoma, veoma problematično, a čak i neisplativo jer Blizzard je dokazani majstor u poražavanju pirata na polju njihovih igara (recimo, svi moji prijatelji koji su igrali na piratskim serverima World of Warcraft shvatili su da ako žele nastaviti igrati, bolje im je plaćati petnaest dolara mjesečno nego se zajebavat dvjesto sati da bi piratski server pao, a oni izgubili super nabildanog lika).

Napravih lika (barbara, tj. ratnika, tj. nemam ja živaca da ispucavam neke magije, samo hardcore) i otisnuh se u Tristam, naselje poznato iz prvog dijela koje nećete prepoznati ni po čemu  jer je u potpunosti redizajnirano. Tu kreće priča i lagano se razvija. Primjećujem nekoliko stvari – igra ima strahovite bugove sa kretanjem u nekim krucijalnim situacijama kada je brza reakcija i više nego potrebna (ionako mi je kretanje mišem kretensko, ne treba mi da zaglavljujem između dva nadgrobna spomenika u po frke), većina promjena su kozmetičke prirode (nova grafika, dobri zvučni i vizuelni efekti, muzika -iako je muzika za nekih desetak klasa niže kvalitete od one iz prvog dijela) i generalno, igra je za USPAVATI. No da ne pomislite da sam lud, dopustite da vam ovako pojasnim: Diablo III ima onu vrstu dobre priče koja vas tjera da vidite šta se to nalazi iza sljedećih vrata, no poenta je da ne ide to tako, nećete se samo prošetati, već od vrata do vrata nailazite na desetine i desetine spodoba na koje treba klikati bez ikakvog smisla da bi onda malo popričao sa likovima i išao dalje. Priča je dakle, iako isprana i sa elementima ranije viđenog, veoma solidna i zarazna, kao neki TV film koji nema visok budžet, ali ima karakteristike koje vas mogu zadovoljiti u dosadno nedjeljno popodne, ali je igrivost – BLJAK. Mislim, 2012. je godina, razumijem da Diablo serijal ima tradiciju i vjerne obožavatelje, ali da mi i dalje nudite igru u kojoj je vrhunac dana da porokate 800 ratnika pakla i da vam lijevi klik miša ne otkaže, i to sve košta šezdeset eura, hvala lijepo, nisam glup. Gledao sam neku press konferenciju na kojoj su glavnu riječ držali članovi razvojnog tima Diabla III gdje jedan od članova govori: “I nakon što pređete igru na normalnoj težini, slijedi Nightmare mod, pa Hell mod, a Inferno mod i TEK na Inferno modu, to je pravi Diablo koji smo osmislili za Vas.” Čekaj, četiri godine ste osmišljavali klik na klik da bi ja trebao igru prijeći četiri puta da bi igrao… OPET ISTO? Ne znam kakvi ste vi sa vremenom, ali ja imam mnogo posla, mnogo drugih obaveza i malu bebu, te mi ne pada na pamet da sjedim i klikam do smaka svijeta.

No, vratimo se na moje iskustvo igranja Diabla III. Igram ja, igram, kad čujem, dijete mi plače. Ništa, igra na pauzu i idemo presvući bebu. Kad sam je sredio i nahranio, vraćam se nazad, kad ne lezi vraže, igra isključena, vi ar dipli sori, server apgrejd. Drugim riječima, džaba vama što igrate single player, nema singlea kad je potrebna internet konekcija. I sačekam ja desetak minuta (inače bih pušio cigaretu, ali sam prestao pušiti), pokušam opet, kad: ERROR 3303. Pu, majku vam, zar vam nije lakše napisati da server ne radi? Jer ispostavilo se da su greške 3303, 3305, 3307 i još neke zapravo oznake za oboreni server. I tako, odlučih sačekati još  malo, logovah se na Twittter da vidim šta ima i vidim da pod oznakom #battlenet stoji milion tvitova razjarenih korisnika i kupaca Diabla III koji muče KONSTANTNE muke sa serverima. Neki ljudi su do te mjere isfrustrirani da najavljuju potpuno odbijanje igranja igre (dramski, ali opravdano). Nekima je situacija tako loša, a to nisu izolovani slučajevi, da su naručili igru davnih dana, a da u dva dana nisu uspjeli nijednom UĆI u istu jer imaju konstantne probleme sa serverom. Vrijeme je novac, igra je novac, znanje je novac i moj novac je moj novac, zato ne razumijem kako Blizzard nije stid i sramota da  ne napravi backup backupa servera u slučaju da glavni padne kako se ljudima ne bi prekidalo igranje. Ponavljam, kad njima padne server, cijal igra je NEUPOTREBLJIVA, dakle, ni single player ni multiplayer neće raditi.

Ranije spominjani Auction House kao opcija nije dostupan u početničkoj ediciji Diabla III, ali sistem je, najlakše objašnjeno ovakav: in-game berza na kojoj je moguće prodavati sve (čak će omogućiti i prodaju likova!) za novac – i virtualni i stvarni uz pomoć kreditnih kartica i Paypala. I tu dolazimo do veoma gorkog okusa u grlima mnogih. Iako Blizzard konta da je uspio nadmudriti sve one koji su vrijeme trošili na bildanje likova i pretprodaju računa za različite MMORPG-ejeve, ovim potezom Blizzard Ent. legitimizirao je ljude čije akcije će apsolutno kvariti igraće iskustvo mnogih. U jednom trenutku apsolutno vjerujem da će Diablo III, barem jedan aspekt istog ličiti na online prodavnicu gdje će onaj sa najviše para imati i najmoćniji utjecaj. A  ni Blizzard neće ostati kratkih rukava jer da bi trgovao pravim novcem u Diablu III, moraš kupiti i malu spravicu za potvrdu autentičnosti računa koja košta deset eura u Evropi i oko sedam dolara u Sjedinjenim Američkim Državama. Pa će zarađivati banke, pa će zarađivati Paypal. Gdje je nestalo igranje koje će nas pomaknuti malo od banke, kredita i svakodnevnih briga?

Vjerujem da se do ovog trenutka čitalačka publika podijelila na one koji mi psuju majku, one koji grčevito drže novac i misle da li da naruče Diablo III i one kojima je svejedno. Ovaj tekst je ionako posvećen ovima u sredini koji bi željeli igrati, ali ne znaju da li im se isplati dati šezdeset eura. Pa, pazite sad… ono što bih Vam ja svima preporučio je da pronađete jednog od onih fanatika koji su igru kupili (svuda su oko nas, VJERUJTE!) i da Vam udijele ključ za Starter Edition verziju Diabla III koja će vam dati savršenu sliku onoga što je pred vama, pa ako vam se svidi, a vi ud’rite, ja sam sretan ako ste vi sretni, ali meni, na prvi pogled, minorne promjene, suludo dosadna, već viđena igrivost, solidna priča, kozmetika, te problemi sa serverima na igri koja se zaklinje u multiplayer ne predstavljaju dobru motivaciju za davanje šezdeset eura. Da je sve ovo rješeno, onda bi razmislio, a u ovakvom slučaju za igru ne bih dao više od trideset eura. I to je maksimum uz jak nagovor.

autor: Arnel Šaran Šarić